MajkaSeIzderala NaSina

Izderala se na malenog sina i otišla u krevet: Satima se vrtjela, a onda je glas progovorio…

Ne mogavši da sklopi oči, majka troje djece shvatila je šta radi svojoj porodici.

Dok sam se, idući kući s posla, umorna i opterećena razmišljanjima o svemu što mi se toga dana izdogađalo, probijala kroz mnoštvo ljudi, slučajno sam se sudarila s nepoznatim čovjekom. Spremno i s puno ljubaznosti odmah sam mu se izvinila:

Oprostite, molim vas, zamislila sam se i nisam vas primijetila.

Oprostite vi meni – reče čovjek – nisam ni ja vas vidio.

Bili smo jedno prema drugome veoma učtivi. Srdačno smo se pozdravili, a potom smo nastavili svako svojim putem.

Međutim, kad sam došla kući, situacija je bila sasvim drugačija…

Naime, kad sam kuhala večeru, moj sinčić se prišunjao iza mene, a kako ga nisam čula, kad sam se okrenula, umalo se nisam sudarila s njim i rasula povrće koje sam vraćala u frižider.

Sklanjaj mi se s puta – povikala sam. Kud se sad tu motaš? Vidiš da žurim!

Pogledao me i bez riječi otišao napolje. Vidjela sam mu u očima sjetu, ali nisam baš imala vremena puno o tome da razmišljam. Pa, on je moj mali anđeo, zna on da ga volim, neće mi zamjeriti. I nastavila sam da pripremam večeru.

Za vrijeme večere bio je malo šutljiviji nego inače, ali nisam ni tome pridavala neku važnost. Brzo sam pokupila posuđe sa stola, oprala ga i obavila još niz drugih poslova. Potom sam ušuškala svoje male anđele, kratko se s njima pomolila, nježno ih poljubila i poželjela im laku noć. Onda sam nastavila da dovršavam sve one obaveze koje su me još čekale.

Već je bilo prilično kasno kad sam sve dovršila, pa sam se, iscrpljena, srušila u krevet. Međutim, iako sam bila umorna, nisam mogla da zaspim. Nešto me je mučilo. Kao da sam čula neki unutrašnji glas koji me je opominjao:

Vidiš kako si bila danas ljubazna s onim neznancem, kako si ljubazna sa svim ljudima na poslu i svima koje susrećeš, ali tvoja porodica pati… Svu svoju energiju i ljubaznost usmjeruješ na druge, dok tvoja porodica dobija mrvice, zato što računaš da oni imaju puno razumijevanja za tvoje obaveze, ali možda im ipak to nije dovoljno. I možda ipak treba da razmisliš o poslovima koje je nužno uraditi, a koje nije, kako bi s njima provela više vremena.

Kako me je mučio taj unutrašnji glas i nisam mogla da spavam, najprije sam nježno poljubila supruga koji je čvrsto spavao pored mene, želeći da mu se barem na takav način, barem u tom trenutku, zahvalim za svu strpljivost i ljubav, a onda sam otišla do dječje sobe i nježno milovala i ljubila svako od svoje troje dječice, pazeći dobro da ih ne probudim. Potom sam ustala i krenula prema kuhinji, da sebi skuham čaj.

Kad sam otvorila vrata, iza njih sam – blizu onog mjesta gde sam se danas izdrala na sina – našla buketić poljskog cvijeća. Tek mi je sada sinulo da je, prije nego što je ćutke izašao iz kuhinje, imao ruke na leđima i – očigledno – u njima buketić cvijeća za mamu. Bilo mi je strašno žao… Ali nisam mogla da popravim ono što sam učinila.

Međutim, tog trenutka sam donijela čvrstu odluku – ostaviću po strani svaki posao koji nije nužan, i da sve svoje slobodno vrijeme ću darovati onima koji to najviše zaslužuju – mojoj porodici, piše “Novi život“.

Haber.ba