Odlučili na svijet donijeti bebu koja nije imala šanse da preživi (FOTO)

Reakcija roditelja kada su saznali da im beba nema mozak. Usred njihove nezamislive žalosti, obitelj je imala nešto čemu se može veseliti:

Odlučili na svijet donijeti bebu koja nije imala šanse da preživi (FOTO)

Kad su saznali da će se njihova beba roditi bez najvažnijeg organa – mozga, tata Royce bio je zapanjen nevjerojatnom reakcijom svoje supruge Keri – koja je nekoliko minuta nakon užasne vijesti pitala mogu li donirati kćerine organe. Dok se par nosio s ostatkom trudnoće, njegovo poštovanje za suprugu samo je raslo te je odlučio podijeliti njihovu priču.

Zamislite da ste saznali tijekom 19. tjedna trudnoće da vaša beba nema mozak. Zamislite da vam netko govori te vijesti i, uz procesuiranje te vijesti i žalovanje, nekako pronalazite snage da pitate liječnika: “Ako iznesem trudnoću do kraja, možemo li donirati njezine organe?”

Roditelji Royce i Keri Young učinili su upravo to, a slomljeni tata podijelio je njihovu tešku, ali nevjerojatnu priču.

Nakon što se beba rodila, ovaj tata podijelio je njihovu priču koju opisuje užasnom, ali u isti trenutak, i ispunjavajućom. “Čudno je reći da je ova priča najgore trenutak mog života, ali isto tako, možda najbolji trenutak mog života.”

Royce i Keri tijekom 19. tjedna trudnoće otkrili su na ultrazvuku da njihova kći, Eva, ima anencefaliju, što znači da će se roditi bez mozga. Kako bi ispunili maminu želju da se Evinim organima pomogne drugima, par je morao izdržati ostatak trudnoće. “Bilo je planova i planova za izvanredne situacije, te planove za nepredviđene planove za nepredviđene okolnosti”, napisao je. “Htio sam biti u stanju susresti se i zagrliti i rukovati se s osobom koju je moja kćer spasila… Nisam mogao sanjati o tome u kakvu će osobu moja kćer odrasti, pa sam maštao o tome kako će pomoći drugima.”

“Keri voli reći: ‘Misliš da nešto znaš, ali nemaš pojma.’ Dok ne stavite obuću i počnete pješačiti cestom, nemate pojma. Ali, gdjegod padnete, mi znamo da smo mi ovlašteni našom odlukom, našom odgovornošću, da budemo Evini mama i tata koliko god možemo.”

Srce prestalo kucati prije rođenja. Nesebičnost njihove odluke je nemjerljiva. I takva je bila i bol i agonija, kada je srce njihove kćeri prestalo kucati i prije nego je došla na svijet. Ne samo da ju nisu mogli ugledati, to malo biće koje je raslo unutar mame, već je i nestala mogućnost da pomognu drugima doniranjem Evinih organa.

“Znali smo da ćemo tugovati zbog naše djevojčice, ali barem smo imali nadu da će svojim organima pomoći drugima. Čuli smo se s primateljima organa koji su bili toliko sretni i zahvalni, a u isto vrijeme toliko hrabri i puni suosjećanja. No, sve se promijenilo. Osjećao sam kao da smo ih sve iznevjerili, iako znam koliko smiješno to zvuči. Osjećao sam se posramljenim zbog sve pozitivnosti oko spašavanja života drugih ljudi. Svi planovi, sve procedure, sve je nestalo.”

No, nije sve bilo izgubljeno. Na dan kada se Eva rodila, iz organizacije LifeShare iz Oklahome, nazvali su da su pronašli primatelja za jedan od Evinih organa. Razgovarali su s liječnikom i obavijestili ga da su pronašli primatelja za bebine oči.

“Nije bilo ono što smo planirali ili čemu smo se nadali, ali to je bilo sve što nam je trebalo u tom trenutku. Pokopao sam glavu u naručje i plakao više nego ikad. Keri je stavila ruke na svoje lice i učinila isto. Bile su to sretne suze.”

“Ona je prva ikada – i ne beba, već prva osoba koja je u državi Oklahoma donirala oči. Zbog nje, organizacija LifeShare uspostavila je veze s drugim državama kako bi presađivanje očiju postalo moguće i u drugim državama. Napravili su donacijski plan dojenčadi i nazvali ga Protokol Eva.”

  

Usred njihove nezamislive žalosti, obitelj je imala nešto čemu se može veseliti. I za Roycea, nešto o čemu može sanjati. “Nikad više ne mogu držati svoju kćer. Ne mogu nikad razgovarati s njom niti čuti njezin smijeh. Ali, mogu sanjati da ću jednog dana po prvi put pogledati u njezine oči i saznati koje su boje.”